Postoji opšta pretpostavka da je visoka cijena uvijek dobra za prodavca, dok je niska cijena uvijek dobra za kupca. U svijetu električnih izolatora, međutim, to ne mora nužno vrijediti. Ovdje je trošak nabavke izolatora u stvari mnogo manje važan od performansi i vijeka trajanja koji će ponuditi. Ako visoka cijena bolje predviđa zadovoljavajuće dugoročne-izvedbe, to će biti dobro i za kupca i za prodavca.
Warren Buffet je jednom primijetio: "cijena je ono što plaćate za nešto; vrijednost je ono što dobijate zauzvrat". U slučaju izolatora, trošak nabavke (tj. cijena) može se pokazati relativno malim u poređenju sa ukupnim troškovima vijeka trajanja, koji mogu biti višestruko veći. Prava vrijednost izolatora leži u tome koliko dobro se ti troškovi životnog ciklusa mogu kontrolisati u prihvatljivim granicama.
Izolator je strateška komponenta koja upravlja performansama skupe imovine. Dok izolatori obično čine samo 5 do 10 posto ukupnih troškova izgradnje za novu nadzemnu liniju ili trafostanicu, problemi sa izolatorima su tipično vodeći uzrok neplaniranih ispada. Štaviše, zbog svog broja i strateškog značaja, oni su takođe komponenta koja zahteva redovne inspekcije i potencijalno visoke troškove popravnog održavanja.
S obzirom na gore navedeno, vrijedi ispitati šta se dogodilo sa cijenom i kvalitetom izolatora u proteklim decenijama.
U svojoj knjizi iz 1988. 'IZOLATORI ZA VISOKE NAPONE', britanski stručnjak za izolatore, John Looms, uporedio je cijene tadašnjih izolatora sa cijenama decenijama ranije. Otkrio je da su se oni jedva promijenili u brojčanom smislu na bazi ekvivalentne težine, uprkos godinama inflacije. Zaključio je da su izolatori nekako postali nevjerovatno jeftini, pogotovo ako se uzme u obzir koliko su važni za prijenos i distribuciju električne energije.
Devedesete su označile početak dramatičnog podizanja lica u industriji isporuke električne energije općenito, a posebno za tržište izolatora. Prvo, kako je sve više komunalnih preduzeća privatizovano i de-deregulisano kako bi se stvorila konkurencija, prošli su dugoročni odnosi-između komunalnih preduzeća i lokalnih proizvođača izolatora počeli da se raspadaju. Odjednom, komunalna preduzeća više nisu bila voljna podržavati lokalne dobavljače ako je to značilo plaćanje veće cijene. Povećanom pritisku konkurencije dodala je činjenica da su veliki OEM kupci počeli da uspostavljaju globalne lance snabdevanja kako bi nabavili izolatore koji su im bili potrebni iz najpovoljnijih izvora širom sveta.
Konačno, rastuće prihvaćanje tehnologije kompozitnih izolatora počevši od sredine do kasnih 1990-ih stvorilo je nove strukture troškova za industriju koje su omogućile još niže cijene. Ovi izolatori bi se mogli proizvesti s mnogo manje rukovanja i rada od porculanskih ili staklenih ekvivalenta. Broj konkurenata je takođe značajno porastao jer je novim dobavljačima postalo mnogo lakše da uđu u segment kompozitnih izolatora u odnosu na izgradnju nove fabrike izolatora od porcelana ili kaljenog stakla.
Zajedno, svi ovi istovremeni razvoji stvaraju neviđeni pritisak na cijene izolatora.
Godine 2009., prof. Liang Xidong sa Univerziteta Tsinghua u Pekingu – sada i sazivač IEC radne grupe za ažuriranje standarda za izolatore – oglasio je alarm o tome šta će se dogoditi ako nivoi cijena izolatora nastave svoj stalni pad. Napomenuo je, na primjer, da je cijena silikonskih izolatora u Kini za primjenu na sistemima od 110 do 500 kV u to vrijeme postala mnogo niža nego na početku njihove upotrebe. Dok je ekonomija obima u proizvodnji pomogla u smanjenju jediničnih troškova, pravi faktor iza pada cijena bila je intenzivna konkurencija između novih i etabliranih proizvođača. Vidio je jasnu opasnost. Sa padom nivoa cijena, proizvođači bi morali pronaći načine da smanje troškove optimizacijom materijala i eventualnim smanjenjem otpornosti svojih dizajna izolatora. Sada, glavni cilj nije bio proizvodnja izolatora koji bi nudio dugi niz godina bez problema-usluge, već izolatora koji bi bio jeftiniji za proizvodnju, a ipak prošao sve testove koji se zahtijevaju u standardima.
Otprilike 2014/15. godine, komunalna preduzeća u Evropi i drugdje počela su prijavljivati nepravilnosti u nekim izolatorima u svojim inventarima. Bilo je i više prijavljenih neuspjeha sa terena. Na osnovu toga, ispitne laboratorije su ubrzo počele primati sve više zahtjeva za ne-standardiziranim testovima na osnovu specifičnih zahtjeva korisnika.
Stoga se postavlja pitanje kako najbolje održati odgovarajuću ravnotežu između cijene i kvalitete. Ovo je ključno za pouzdan i efikasan rad svih elektroenergetskih sistema. Ali da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo napraviti razliku između izolatora visokog i lošeg kvaliteta. Na primjer, šta čini dobar kvalitet u kompozitnom izolatoru?
Prema profesoru Liangu, "kvalitetu treba suditi prema performansama izolatora tokom-dugotrajnog rada na mreži – nešto što nije lako unaprijed procijeniti kada kupac proizvede i kupi izolator. Umjesto toga, o tome se može suditi samo na osnovu rezultata testiranja. Ako izolator prođe testove, obično se radi o kvalifikovanom proizvodu, ali se više ne može govoriti o kvalifikovanom proizvodu. dugoročne performanse prije nego što se puste u rad oslanjajući se samo na postojeće standarde, a posebno je teško razlikovati istinski kvalitetan silikonski izolator od onog koji prolazi samo sve potrebne testove."
Liang je zaključio da je cijena 35-220 kV silikonskih izolatora u Kini previše snižena, dok je cijena 500 kV AC jedinica također značajno pala. Stoga je postalo važno usvojiti više standarde testiranja kao način da se predvidi dobre dugoročne performanse. Također se nadao da se borba između cijene i kvaliteta nikada neće proširiti na izolatore za visoko strateške vodove kao što su ±500 kV ili ±800 kV HVDC vodovi gdje su prijenosni kapaciteti 3000 MW odnosno 6400 MW – niti na 1000 kV UHV AC vodove.
I korisnici i proizvođači prilikom potpisivanja kupoprodajnog ugovora imaju isti cilj, a to je opremanje nove linije ili trafostanice izolatorima koji će bez problema raditi dugi niz godina. Ali postoje izazovi za ovu istorijsku paradigmu jer se sve više dobavljača nadmeće uglavnom na osnovu cene. Jedan insajder iz industrije kaže, "postoji veliki pritisak samo da se preživi. Nerazumno niske cijene danas mogu smanjiti troškove nabavke za mrežne operatere. Ali mogu nametnuti vrlo visoke troškove u budućnosti, posebno ako proizvođač izolatora mora smanjiti kvalitet kako bi ostao konkurentan".
Važan zaključak: krajnji korisnici uvijek moraju imati-dugoročni pogled kada kupuju komponentu koja je jednako strateška za siguran i pouzdan rad električne mreže kao što je i izolator. To znači da niska cijena nikada ne bi trebala biti jedina osnova za odabir jednog dobavljača u odnosu na drugog. Iako se ponekad pogrešno smatra osnovnom robom sa relativno malim tehnološkim sadržajem, stvarnost je da električni izolatori mogu dokazati fatalnu slabost svakog elektroenergetskog sistema. Izolatori lošeg učinka osudit će čak i najbolje{4}}izgrađene vodove i trafostanice na probleme i uvijek dovesti do čestih prekida rada ili visokih troškova održavanja – ili oboje. Ovo je nepobitna istina koja podiže strateški značaj izolatora na nivo koji je daleko veći od njegovog relativno malog udjela u ukupnim troškovima ulaganja.
Zaista je pitanje koji je princip važniji pri kupovini: ''kratkoročno-dobitak sa mogućim-trajnim bolom'' ili ''kratkoročno-bol za dugoročnu-dobu''.
https://www.inmr.com/price-kvalitet--električnih-izolatora/